Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » MEDIJI » TEROR U NICI: Evo zašto islamisti uvijek napadaju Francusku

TEROR U NICI: Evo zašto islamisti uvijek napadaju Francusku

nica-kamionFrancuska mora suočiti sa svojom prošlošću kako bi uspjela suštinski iskorijeni političku praksu marginaliziranja muslimana koje iznova i iznova prepušta siromaštvu, neobrazovanje i na taj način – radikalizaciji

Nakon terorističkih napada u Bruxellesu i Parizu, Europa se ujedinila oko borbe protiv terorizma, pošto je bliskoistočni sukob prešao prag “Starog kontinenta”. Smrti nedužnih ljudi koje su teroristi izazvali u Bagdadu, Ankari i Istanbulu nisu privukle ni blizu toliko pažnje kao pariški masakr.

“Borba protiv Islamske države stigla je kući”, šapuću uplašeni Europljani. Reakcija – Fracuska je prvo objavila rat Islamskoj državi. Sada, nakon terorističkog napada u Nici, Hollande traži slanje vojske u Siriju i Irak.

Ipak, postoji nešto duboko uznemiravajuće u odgovoru Francuske. Prvo, rat nikada nije bio tako daleko. Šok i tugovanje koje je Europa pokazala mnoge je dovelo do toga da shvate da naša selektivna pažnja vuče korijene iz suštinskog poricanja i odbijanja da shvatimo što se doista događa u svijetu.

Ona ignorira čitavu povijest konflikta, imperijalizma, vjerskih ratova, kolonijalizma, nepoštivanja, rasizma i invazije, točnije svega onoga što karakterizira odnos Francuske i muslimanskog svijeta. Ukoloko se svi mi, kao Europljani, ne pomirimo s povijesnom stvarnošću, osuđeni smo na začarani krug nasilja koje se neće prekinuti u dogledno vrijeme.

Uzroci napada terorističke organizacije koja sebe naziva Islamska država (a niti je islamska, niti je država), ne leže samo u francuskoj zračnoj kampanji u Siriji, već mnogo dublje u povijesti.

Francuska već 1.300 godina predstavlja središnju arenu sukoba Islama i političko-religijske ideje kršćanske Europe. Sve je počelo 732. godine kada je franački vođa Karlo Martel, djed Karla Velikog, pobijedio Omejidski kalifat i njegovog vođu Abd-ar-Rahmana u bitci kod Poitiersa (također poznata kao bitka kod Tura). Ovaj događaj označio je kraj ekspanzije islama na starom kontinentu i njegovo protjerivanje iz južne Francuske i sa Pirinejskog poluotoka.

Ova pobjeda se i danas slavi, a Francuzi se od mladosti uče u školama da je linija između muslimana i kršćanske Europe povučena upravo u njihovoj zemlji. Zbog toga, osjećaj kulturološkog, vojnog i političkog konflikta s Islamom, kao i strah od islamizacije nikada nije bio daleko od francuske kolektivne svijesti. Taj osjećaj dodijeljena jak podstrek prije nekih 200 godina uslijed francuskih kolonijalnih ratova u Sjevernoj Africi i Bliskom istoku, regijama koje su Francuzi svojevremeno nazivali “blisko inozemstvo”.

francuska-alzirFrancuski kolonijalizam doveo je do brutalnog konflikta s narodima Alžira, počevši od 1830. godine, pa sve do proglasa Alžirske neovisnosti 1962. godine. Na sve to dodaje i kolonijalna uloga Francuza u povijesti Sirije i Libanona, a još više Maroka i Tunisa, dvije zemlje s kojima Pariz i danas održava jake i dubuko kulturne i gospodarske odnose.

Imajući ovu povijest u vidu, dugogodišnja tradicija migracije muslimana iz Sjeverne Afrike is Bliskog istoka ka zemlji Gala uopće ne iznenađuje.

Francuska je zemlja s najvećom muslimanskom populacijom u Europi – 4.7 milijuna – kao i zemlja s najvišim postotkom muslimana (7.5%) u ukupnom stanovništvu, većim od bilo koje druge zapadnoeuropske zemlje. Upravo ta povijest objašnjava ambivalentan stav Francuza, kako prema Islamu, tako i prema migrantskoj populaciji.

Francuska akomodacija muslimana nikada nije bila osobito prijateljska. Rezultat toga su tenzije, nasilje i radikalizacija – ujedno i među francuskom desnicom i među muslimanima.

Čitava zemlja je danas poprište tog sukoba – od ekonomski izoliranih muslimanskih obitelji, preko epizodnih nereda u muslimanskim kvartovima, naročito u sjevernom dijelu Pariza, pa do pravne birke oko burke – boj se bije na više frontova.

Dvije stanovništva – Francuzi i muslimani – vrlo rijetko se miješaju, a kada do toga dođe, posljedice su obično eksplozivne. Ova povijest omogućuje nam da bolje shvatimo zašto je baš Francuska omiljena meta Islamske države. Ekstremisti ne žele samo poslati poruku Hollandeu u vezi s njegovom kampanjom u Siriji, što je jasno sada kada se zna da su mnogi sudionici napada bili francuski državljani.

Gađenje koje je napad na Pariz izazvao je i više nego razumljivo – ono je prirodno svakom normalnom ljudskom biću. Ali farbanje profilne slike u tri boje teško da predstavlja smislen odgovor. Totalni rat pun je rizika, a islamski ekstremizam sa sobom donosi jedino katastrofu.

Potreban je iznijansiran odgovor koji će pronaći rješenje za akumulirani bijes koji leži duboku ne samo u francuskom muslimanskim, već iu čitavom islamskom svijetu. Taj gnjev predstavlja gorivo koje pokreće čitav sukob.

Ono što zabrinjava jest što takvo rješenje u ovom trenutku djeluje potpuno nerealno. Islam, uistinu, nikada nije bio dobrodošao u Francuskoj, a naročito ne sada kada neprijateljstvo jača. Konflikt s Islamskom državom je sad svakako neizbježan.

Čitav Zapad ujedinio se u borbi protiv radikalnog džihada, a Islamska država shvatila je čitav svijet kao bojište. Džihadistima to djeluje kao savršena prilika da se suoče s cijelim nemuslimanskim svijetom u konačnoj bitci koja će biti riješena jednom za svagda, na ovaj ili onaj način.

Ali taktika napad-odgovor, napad-odgovor, napad-odgovor pokazala se kao kontraproduktivna na duge staze. Totalni rat stvorit još veće ogorčenje i privući još veći broj ljudi radikalnom Islamu i terorizmu, što će opet dalje produbiti nestabilnost i konflikt na samom europskom tlu, a stvaranje novih strahova i podjela teško da će dovesti do pobjede.

Uz ono što podrazumijevaju neophodne nasilne mjere protiv Islamske države, potrebno je i pravilno sučeljavanje s povijesni ukorijenjenim konfliktom – potrebno je veće razumijevanje povijesti, naročito za Francuze koji moraju shvatiti njezinu ulogu u eskalaciji sukoba.

Francuska mora ozbiljno da se preispita i suoči se sa svojom prošlošću kako bi uspjela suštinski iskorijeni političku praksu marginaliziranja muslimana koje iznova i iznova prepušta siromaštvu i neobrazovanje, što dalje otvara prostor regrutaciji za terorizam.

Svi bi trebalo na jedan dan se zamisliti da smo Francuzi, ali isto tako, trebalo bi se zamisliti i da smo muslimani kako bi prošli i osjetili sav bijes, nezadovoljstvo i strah. Tek tada ćemo moći izgradimo razumijevanje i da se integrirati tako da se zaista pojavi svjetlost na kraju tunela i da se nazre kraj začaranom krugu nasilja i neprijateljstva.
 
(newsweek)

Filed under: MEDIJI · Tags: , , , , , , , , , ,