FASCINANTNO, ALI EVO ZAŠTO NAM NE TREBA GMO: Farma hrane u pustinji uzgaja 17.000 tona hrane bez zemlje, pesticida, fosilnog goriva i podzemnih voda

Kako prehraniti planet koji će uskoro imati 9 milijardi stanovnika? Spas nije u GMO hrani! Jedan od odgovora nalazi se u australskoj pustinji: korištenje solarne energije i morske vode za proizvodnju hrane

Nevjerojatno je da prepoznajemo činjenicu da se svijet suočava s golemim problemima kada je riječ o sigurnosti opskrbe vodom, energijom i hranom, no ipak njihovom rješavanju pristupamo kao da se radi o odvojenim i nepovezanim problemima.

Pa evo jedne radikalne ideje. Što bi bilo kada bi se svjetski problemi povezani s hranom, vodom i energijom rješavali povezano, na način koji bi smanjio troškove te cjelinu učinio većom od zbroja dijelova?

U Australiji je u tijeku projekt za koji je izgledno da će primijeniti upravo taj pristup. Trenutno je on malog opsega te je ograničen samo na svježe povrće, ali ima velik potencijal jer povezuje vodu, energiju i hranu.

Hrana koju se uzgaja bez nafte ili slatke vode

Na obali Zaljeva Spencer, pokraj grada Port Augusta u Južnoj Australiji, Sundrop Farms u staklenicima sunčevu svjetlost i morsku vodu pretvara u slatku vodu i hranu.

Philipp Saumweber je diplomirao poslovnu administraciju na Harvardu te je radio u investicijskoj banci Goldman Sachs, a dojmila ga se temeljna ideja da će se u budućnosti proizvodnjom hrane morati upravljati na način koji se podosta razlikuje od trenutnog.

Današnja se poljoprivreda snažno temelji na nafti i dovodu slatke vode, koje su dva najosjetljivija resursa na planetu, te na prekomjernom korištenju gnojiva, herbicida i pesticida koji štetno djeluju na sveukupni okoliš.

Sundrop Farms je rješenje koje Saumweber predlaže za taj problem. Koncept se sastoji od pretvaranja sunčeve svjetlosti i morske vode (kapljice od isparavanja) u čistu hranu, vodu i energiju. Sunčeva se energija koristi za proizvodnju topline koja se zatim koristi za desalinizaciju morske vode i dovođenje slatke vode u staklenik.

Energija se također koristi za napajanje staklenika pomoću povezane koncentrirane solarne elektrane, kao i za proizvodnju topline koja je potrebna za grijanje (i hlađenje) staklenika.

Upravo se povezivanjem ovih različitih komponenti mogu prevladati njihovi pojedinačni troškovni nedostaci. Na primjer, dijeljenjem proizvodnje energije i topline te povezivanjem termalne desalinizacije sa zagrijanom naftom koju proizvede solarna elektrana.

Proizvedena hrana je čista, jednaka te je proizvedena uz minimalno korištenje pesticida budući da sterilizirani protok zraka smanjuje množenje štetočina. Isto tako, opasnost od štetočina se smanjuje zahvaljujući razmještaju sustava u aridnim regijama podalje od ostalih poljoprivrednih aktivnosti.

Širenje iz staklenika

Trenutno Sundrop Farms posjeduje staklenik veličine 0,2 hektra (0,5 jutara) u kojem se godišnje proizvede 150 tona rajčica, krastavaca i paprike. Iako je prema hortikulturnim mjerilima još uvijek malen jer opskrbljuje tek manji broj skladištara u Južnoj Australiji, početak obećava, a predviđeni godišnji prinos je 750 tona po hektru.

Projekt se trenutno povećava za 100 puta kako bi obuhvatio kompleks stlaklenika od 20 hektara (49 jutara), a povezano postrojenje za desalinizaciju i koncentrirana solarna elektrana trebali bi svake godine proizvoditi 15,000 tona svježeg povrća.

Podnosi se razvojni zahtjev gradskom vijeću Port Auguste te se finalizira financiranje projekta vrijednog 100 milijuna australskih dolara. Australska profitabilna „zelena investicijska banka“, Korporacija za financiranje zelene energije (CEFC) će omogućiti financiranje dugom za čak do 40 milijuna AUD (36 milijuna USD) ulaganja.

U članku za The Conversation prošle godine govorio sam o Sundrop Farms u odnosu na CEFC koji australska vlada na čelu s premijerom Tonyjem Abbottom namjerava ukinuti. Od tada sam podrobnije razmotrio Sundrop. Kao što je nekoliko čitatelja Conversationa s pravom prokomentiralo, model Sundrop nije rješenje za svaku vrstu poljoprivrede.

Očito je da neće zamijeniti uzgoj velikih razmjera za krumpir ili pšenicu ili stočarstvo. Umjesto toga će najvjerojatnije funkcionirati kada je riječ o uzgoju svježeg povrća, cvijeća, a dugoročno možda i za određene vidove uzgoja ribe. Ono što pokazuje je da postoje inteligentnija, integriranija rješenja za složene probleme, kao što su nedostatak vode i poljoprivreda u aridnim područjima.

Velik potencijal, ali uz ograničenja

Slične bi se farme mogle nalaziti na bilo kojem području s aridnom obalom: Afrika, Bliski istok, Srednja i Latinska Amerika ili dijelovi Azije. Mogle bi se nalaziti pokraj rastućih gradova gdje postoji pristup morskoj vodi i sunčevoj svjetlosti, kao što je to slučaj u Kini ili Africi. Čini mi se da bi koncept najviše ostvario ako bi se razradio tako da zadovolji potrebe Kine koja se ubrzano urbanizira i industrijalizira u isto vrijeme.

Još uvijek postoje veliki izazovi, što uključuje troškove proizvoda i njihovog prijevoza na tržište. Kako bi se postigle ekonomije razmjera potrebne za gospodarsku održivost, bit će potrebno sudjelovanje velikih trgovaca, kao što su supermarketi te skladištari.

Budimo jasni: ne postoji jedinstveno rješenje svjetskih potreba za hranom. Predstoje veliki istraživački izazovi u preosmišljavanju proizvodnje hrane u napučenom svijetu. Ali isto tako postoje i brojne poduzetničke mogućnosti. Stoga će biti uzbudljivo vidjeti kakvim će se pokazati model Sundrop Farms.

Ovaj se članak temelji na članku koji se prvi put pojavio u The Conversationu, neovisnom australskom blog-portalu koji kao izvore koristi akademsku i istraživačku zajednicu te se izravno prenosi javnosti.

Pogledajte kako izgleda Sundrop farma:
 

 
(allianz.hr)