Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » GLOBALNA KRIZA » ŠTO NAS OČEKUJE U NOVOJ GODINI: Propao je američko-europski projekt antiruskog uređenja Balkana

ŠTO NAS OČEKUJE U NOVOJ GODINI: Propao je američko-europski projekt antiruskog uređenja Balkana

vucic-kolindaAMERIČKI ABORTUS I MI – NITI IMAMO ŠTO ČEKATI, NITI VIŠE MOŽEMO ČEKATI

Posljednji šef jugoslavenske diplomacije Budimir Lončar je u zapaženom intervjuu, koji se iz hrvatskih medija proširio po okolnim zemljama, upozorio da svijet tek čekaju velika iskušenja 2017. godine.

On Irak naziva “američkim abortusom”, govori kako nije trebalo rušiti Gadafija i ocjenjuje da bi pobjeda Le Penove označila kraj EU. Zapravo, Lončar sada lamentira nad sudbinom Zapada i ponavlja sve što se moglo čitati u analizama na “alternativnim medijima” posljednjih 5 godina.

“Mainstream” komentatori nisu vjerovali u brzi raspad niza regionalnih struktura koje je kontrolirao američki Globalistan. Desilo se i sada je pitanje što dalje?

Pobjeda Trumpa i buduća dešavanja unutar EU u zapadnim elitama ne ostavljaju puno prostora za optimizam. Međutim, nema razloga ni za pretjerani pesimizam, baš naprotiv.

Pobjedom u Siriji spriječeno je narastanje karcinoma zvanog Islamska država. Posljedica njenog djelovanja će i dalje biti, ali će to predstavljati šarlah u odnosu na ono što je moglo biti.

Dogovor Trump-Putin o Ukrajini će usmjeriti krizu ka deeskalaciji. Ovaj proces će potrajati, banderovci se neće brzo predati, ali se kraj krize nazire, a na rezultat se već sada može kladiti.

Što se EU tiče, unutarnja kriza se nastavlja, ali je EU u takvom stanju da joj samo kriza i može pomoći. Svaki dan ostanka postojeće strukture znači tjedni novih patnji u budućnosti.

Novi sustav pravila po kojima će se uobličiti multipolarni poredak se nazire. Najveća nepoznanica ostaje pitanje odnosa SAD-Kina i sigurnosti severnopacifičkog regije. Tu može doći do “proklizavanja” i proizvodnje novih napetosti.

Što se zapadnog dijela Euroazije tiče, stvari će manje-više ići svojim tijekom.

Upadljivo opadanje američkog utjecaja, dakle, može brine one države koje su sudbinu u potpunosti vezale za SAD i NATO, ali je njihov broj, gledano iz globalne perspektive, mali i prostorno ograničen. To nikoga među velikim igračima neće pretjerano zabrinuti.

Regionalne sile će tražiti svoje puteve za osiguravanje nacionalne sigurnosti.

U tom kontekstu, radikalizacija krize unutar EU će iznjedriti raspravu iz koje mora izaći nekakvo rješenje. Međutim, kada govorimo o nama i regionalnoj sigurnosti nešto drugo, što je spomenuo Lončar, ono što treba brinuti: to su “američki abortusi”.

Kao i gotovo svi ostali političari iz regije, Lončar ih izbjegava spomenuti. Logično je i zašto.

Američka zaostavština na Balkanu je ekonomski osiromašen regiji, demografski osakaćen i institucionalno razvaljen, sa slabim državama i državolikim tvorevinama, nesposobnim da zaštite svoje ključne interese i narodima zaglavljenim u povijesnom ćorsokaku. Tu ništa ne može nići osim depresije i duge krize.

Samozavaravanje Amerikanaca i njihovih europskih pomagača kako se subregionalni sigurnosni kompleks može održati stalnom kontrolom medija, podmićivanjem nevladinog sektora i političkih stranaka, po potrebi zavrtanjem ruku lokalnim političarima, uz utjerivanje ekonomskih sustava u matricu MMF i Svjetske banke i pratećem discipliniranju faktora je donekle davalo prividne rezultate. Samo prividne. I samo do sada.

Što će dalje biti?

Dvije su ključna problema o kojima treba razmišljati.

Prvo, nova zapadna politika za Balkan nema. Eskalacija makedonske krize je pokazala da čak ni svi u SAD-u nisu spremni po inerciji pratiti Clintonovske principe.

Oslanjajući se na informacije poznanika iz makedonskog establišmenta, tada sam zaključio da postoje dva različita viđenja dva washingtonska centra moći o budućnosti ove zemlje. Bio je to prvi znak da “abortusi” otvaraju vrata ormara. Ali, to nije ni po našeg jada, pošto u narednim godinama možemo očekivati ​​varijacije na ovu temu.

Ne dva, već je moguće da se pojave dvadeset dva centra različitih utjecaja koja će lobirati i djelovati za razne stvari.

Opadanje američke moći i njihova usredotočenost na druge regije, strateški važnije, gdje se mora hitno reagirati, dovest će do hiperinflacije raznih emisara koji će početi djelovati u ime Washingtona. Biće tu naših starih poznanika iz Bushove administracije, prijatelja obitelji Clinton, Soroševih agenata i raznih stručnjaka za politiku i sigurnost za koje se neće znati niti za koga sve rade niti kolika je njihova realna težina.

Da se vratimo na Lončarevo viđenje Iraka: konfuzija koju tamo gledamo, reprizirat će se na Balkanu.

Što gledamo u Iraku i njegovom neposrednom okruženju?

Dio američke vojske koja aktivno radi s režimom u Bagdadu pokušava održati kakvu-takvu stabilnost u zemlji; drugi dio drži na vezi Islamsku državu još uvijek smatrajući da su glavni neprijatelji Rusi i Assad; dio političke elite vezane za Izrael koja je aktivna u stvaranju preduvjeta za proglašavanje neovisnog Kurdistana; drugi dio vezan za naftaški lobi i koji bi da drži Saudijce na vezi, a kojima opet priča sa Kurdistanom i nije po volji; treći dio koji bi da se izvlači iz košmara kroz zatopljavanje odnosa s Iranom; četvrti dio koje sponzoriraju trgovci oružjem i privatne vojske, a kojima savršeno odgovara proizvodnja još većeg kaosa; jednu grupu stratega koji strahuju od raspada Turske i njenog izlaska iz NATO saveza; drugu skupinu stratega koji misle da put ka održavanju utjecaja na Bliskom istoku vodi preko svrgavanja Erdogana.

Uvjeravanja raznih “stručnjaka” kako iza svega ovoga stoji neki master-plan administracije u Washingtonu ne piju vodu. Američka “desnica” više ne zna što joj radi “ljevica”. I da bi se pohvatali konci neće biti dovoljan jedan Trampov mandat.

Drugi naš problem je apsolutna nespremnost balkanskih političkih elita za ono što nam slijedi. Ako se taj svijet može nazvati elitom po užem tumačenju. Mene više podsjećaju na biljke. Posađeni još davno ili presađeni skoro u Albrightovsko-Clintonovske saksije, redovito zaljevani i gnojeni EU-koncentratima, oni nisu uspjeli anticipirati nijedan važan događaj u posljednjih pola desetljeća. Zapravo, to “balkansko cvijeće” još uvijek ne shvaća što se događa.

I dalje se ponavljaju mantre o europerspektivi, svi do jednog su se zadjenuli u rever Hillary Clinton tijekom predizborne kampanje, a Milo je otišao najdalje, utjerujući Crnu Goru u NATO u trenutku dok su se vršile posljednje pripreme za pokretanje ofenzive na Aleppo.

Budimir Lončar

U određenoj mjeri, prema stupnju pogubljenosti i dezorijentacije, podsjećaju na komunističke rukovoditelje 1989. I sada će ti i takvi nastaviti svoje bitke za očuvanje vlasti. Za to su i projektirani.

Njihovo je bilo da se održe na unutarnjem planu, o vanjskoj politici – razmišljala je Hillary. U trenutku kada će unutarnja stabilnost izravno ovisila od šireg vanjskopolitičkog konteksta – ovo je vrlo opasno. Pogotovo ako se ima u vidu već naprijed navedeno mešetarenje raznih likova koji će dolaziti tko zna u čije ime sa Bog te pita kakvim inicijativama.

Iz današnje perspektive promatrano, najvjerojatnije ćemo prisustvovati procesima nekontrolirane obnove nacionalnih projekata (Hrvati, Albanci, Bugari), jačanju utjecaja radikalnog islamizma (muslimani na jugoslavenskom prostoru s najdinamičnijom aktivnošću u dijelovima Bosne i centralnog Kosova) i širenju anti-EU i anti-NATO emocija (Srbija, Crna Gora, Grčka, a djelomično i Makedonija koja će biti prepuštena sama sebi).

Tako će se američko-europski neuspjeh na Balkanu približiti grandioznom finalu u kojem će svatko biti protiv svakoga, kako na unutarnjem, tako i na vanjskom planu.

Dalje gospodarske nedaće središnjeg financijskog organizma u Bruxellesu i pogubnost primjene načela Washingtonskog konsenzusa (MMF + SB) samo će ubrzati ovaj proces. Možda nećemo morati čekati narednih pola desetljeća, već nas sve zadesiti kroz godinu dana.

Situacija je izvan svake kontrole i dinamiku razvoja događaja je teško predvidjeti.

Predviđanja je sumorno. Lijek, naravno, postoji. Terapija je da se iznjedre realne i dugoročno održive alternative, te da se postupno krene u njihovu realizaciju.

Male, slabe i posvađane balkanske državice nisu rješenje za bilo koga i za bilo što. Osim za ogranke Islamske države i ostale avanturiste.

Neophodne su subregionalne integracije, stvaranje novih cjelina, na novim osnovama i sa drugačijim geopolitičkim ciljevima. Cjeline koje će podržati međunarodna zajednica.

Razmišljanje o stvaranju “bloka četiri neutralne države” (u koji bi se relativno brzo udenuo i Bugarska) je dobra polazna osnova. Cilj ovog članka je da se ukaže kako nam je najprije neophodna ispravna dijagnoza.

Američko-europski projekt regionalnog uređenja Balkana je propao. To je “politički abortus”. I da bi se razmišljalo što dalje, kako izbjeći još veći kaos i nestabilnost to treba jasno i glasno reći.

Praviti se da se ništa ne događa je pogubno.

Čekati da se stvari riješe same od sebe još gore.

Vrijeme za otpočinjanje odlučnih zaokreta i pokretanje vizionarskih inicijativa je već počelo.

Niti imamo što čekati, niti više možemo čekati.
 
(fakti.org)

257 Potresa magnitude veće od 5 stupnjeva u samo 9 DANA! Zašto nam nije ništa rečeno o globalnom energetskom valu?
Filipinski predsjednik Duterte prozvao Vatikan: 'Svećenici su vam pedofili, vi gomilate zlato, i ubili ste Krista'

Filed under: GLOBALNA KRIZA · Tags: , , , , , , , , , ,

 
reklama