Čak 600 tisuća mladih živi s roditeljima: ‘Odselit ću se kad počnem živjeti s djevojkom’

Hrvatska je neslavni rekorder u Europskoj uniji po broju mladih koji ostaju u obiteljskom domu

Zašto je Hrvatska neslavni rekorder u Europskoj uniji sa čak 70,3 posto mladih koji od punoljetnosti do 34. godine žive s roditeljima? Drži li ih tradicija i komocija uz roditeljske skute (i)ili nemogućnost da se bez posla ili s mizernim plaćama osamostale kao vršnjaci u EU?

Iako mladi i u Europi imaju lošiji start za samostalan život nego što su ga imali njihovi roditelji, ipak u prosjeku u EU tek 47,9 posto mladih do 34. godine živi s roditeljima. Mladi u EU u pravilu odlaze od roditelja nakon studija.

Prema posljednjem popisu stanovništva, Hrvatska broji 845.343 mladih u dobi od 20 do 34 godine, što bi značilo da imamo 594.276 mladih koji žive do 34. godine s roditeljima. Najbrže se u EU, prema podacima Eurostata, osamostaljuju Danci među kojima je samo 19,7 posto onih koji se do 34. nisu odselili od roditelja.

Profesor socijalne politike Gojko Bežovan ističe da je u nas život mladih s roditeljima posljedica i tradicionalnih i gospodarskih socijalnih neprilika.

– Zemlje u kojima dominira katoličanstvo imaju veći udio mladih koji žive s roditeljima, dok mladi u zemljama protestantske tradicije ranije napuštaju roditeljski dom. Mladi Danci kad odu studirati dobiju stipendiju koja im omogućuje da se odsele iz roditeljskog doma i prije nego što završe studij.

Ponuda socijalnih stanova u zapadnim zemljama mladima omogućuje da se mogu ranije odseliti i zaposliti. Kod nas je javnosti promaklo da Hrvatska u EU ima najmanji udio studenata koji žive u studentskim domovima. Na Zapadu mladi imaju pravo na mjesto u studentskom domu i ako se dom nalazi u mjestu njihova boravka jer se tako potiče osamostaljivanje mladih – ističe prof. Bežovan.

Hrvatska nema socijalnih stanova koje bi mladi mogli unajmiti, a privatni najam ne mogu si priuštiti. No, unatoč tomu mi nemamo strategiju socijalnog stanovanja, ističe, pa kod nas tri generacije žive u stanu od 60-70 kvadrata.

Iako se Hrvatska ubraja u mediteranske zemlje u kojima zbog tradicionalnog odgoja još mnogi roditelji očekuju da će djeca živjeti s njima, ipak su ekonomski razlozi presudan krivac za to što se 30-godišnjaci ne mogu odvojiti od roditelja.

Dr. Vlasta Ilišin, politologinja s Instituta za društvena istraživanja, ističe da je mladima zbog krize još teže. Ako roditelji nisu dovoljno imućni i voljni pomoći pri kupnji stana, od samostalnosti ništa.

– Mi smo još 2013. rekli da će nove generacije mladih živjeti lošije od svojih roditelja jer imaju puno lošiji start. To su pokazala i engleska istraživanja, a i u cijeloj Europi se stvari pogoršavaju za mlade.

Mladi koji u sjevernoj Europi odu od roditelja ne idu u vlastitu nekretninu nego je unajme, no mi za razliku od skandinavskih zemalja nemamo povoljan najam socijalnih stanova za mlade i socijalno ugrožene i normalno je da se mladi neće odseliti.

Oni se ponašaju racionalno. Ne može se više očekivati da će svi mladi kupovati nekretninu, tim više što socijalne razlike rastu, startne pozicije djece bogatih i siromašnih su bitno različite. Mladi su zaposleni na određeno, a licemjerno se očekuje od njih da demografski pridonesu zemlji – govori Ilišin.

Od nas su izvan EU gori samo Makedonci gdje 72,5 posto mladih živi s roditeljima, a neznatno su od Hrvata bolji Srbi, dok su Slovaci zauzeli drugo mjesto s udjelom mladih od 69,6 posto koji žive roditeljima.

Među Talijanima, koje zovu i mamoni zbog toga što muška djeca ostaju živjeti s roditeljima, 67,3 posto mladih živi s roditeljima, zatim su tu Portugalci sa 62,9 % mladih do 34. u roditeljskom domu. Model sve kasnijeg napuštanja roditelja i zasnivanja vlastite obitelji među mladim Europljanima naziva se u literaturi “sredozemni model”, navodi sociolog dr. Marko Mustapić, a u tu skupinu spada i Hrvatska.

– Otežano zapošljavanje, profesionalna nestabilnost i financijska nesigurnost potiču mlade na takav život. Teškoće u rješavanju stambenog pitanja, posebice loša iskustva brojnih mladih obitelji s kreditima, dodatno utječu na takve trendove. Usprkos utjecaju tradicije, ekonomske teškoće presudno utječu na odluku većine mladih u Hrvatskoj da dugotrajno žive s roditeljima – ističe Mustapić.

PRIMJERI…..

Ne moram trčati kući da bih prala, peglala, kuhala…

Ne razmišlja o odlasku

Osječanka Antonija Tomasović u novinarstvo je “zagazila”, kako kaže, “još kao klinka”. Danas su joj 44 godine i glavna je urednica na Televiziji Slavonije i Baranje. Posao od nje traži gotovo 24-satni angažman, a kada pada s nogu, oslonac joj je majka Koviljka s kojom živi.

– Ne moram trčati kući da bih oprala, ispeglala i skuhala ručak jer to sve ona učini za mene. Vrlo često dogodi se da dođem doma u 16, a opet odlazim na posao već u 18 sati – navodi Antonija.

Jedno se vrijeme bila odselila, a nakon očeve smrti vratila se da mama ne bi bila sama.

– Oduvijek smo se odlično slagale pa mi je sasvim logično da smo i ostale zajedno – rezimira. Mama radi “one klasične dnevne poslove”, a Antonija je zadužena za spremanje.

– Ono što ona voli, a ja mrzim je ići u špeceraj pa je to na njoj. Kuharica je, naravno, sto puta bolja od mene, ali ipak ponekad skuham i ja, uglavnom vikendom – kaže Antonija. Bude, naravno, i trzavica, mami smeta kćerino glasno slušanje glazbe, ali kada si, kako kaže, dosade, svaka ima svoju sobu i svoj televizor pa se mogu povući jedna od druge.

– Nju najviše izluđuje što gotovo nikada ne dođem kući u dogovoreno vrijeme, a ručak se hladi. I kada dođem, često sam za laptopom, a ona jedva čeka da mi ispriča kako je bilo na kavi s kolegicama ili da je sve opet užasno poskupjelo – smješka se naša sugovornica.

Antoniju pak izluđuje klasična majčinska briga, npr. jesi dovoljno jela, jesi se toplo odjenula, pazi na sebe…

– Trenutačno ne razmišljam o odlasku jer je moja majka uvijek bila uz mene. Kad bih se jednog dana morala odseliti zbog nove obitelji, povela bih je sa sobom – zaključuje.

Zašto da kuća zjapi prazna, a da ja u isto vrijeme plaćam podstanarstvo

Jasna računica

Čakovčanin Krešimir Biškup (29) u Zagreb je otišao 2005. s 18 godina, kao student. Vratio se 2014.

– U Zagrebu sam nakon studija radio, a neko vrijeme i živio u unajmljenu stanu, ali službeno sam živio kod roditelja jer mi nije padalo na pamet prijaviti promjenu prebivališta – kaže taj voditelj marketinga.

Zato, smatra, statistički podaci o mladima koji žive s roditeljima postaju upitni. S 27 godina odlučio se vratiti u Čakovec zbog posla i obiteljskih razloga. O danima samačkog života kaže da je to bilo lijepo razdoblje, no istodobno mu je bilo krivo to što u Zagrebu plaća stanarinu, a u Čakovcu imaju veliku, prostranu kuću.

– Ne vidim zašto bi kuća zjapila prazna, a ja da budem u najmu ili ulazim u velike investicije kupnje kuće ili stana, kredita, obveza… – kaže Krešimir, koji računa da bi, da je dvije posljednje godine plaćao po 2000 kuna stanarine, potrošio oko 50.000 kuna.

Živi s majkom, a brat studira u Ljubljani i povremeno dolazi.

– S obzirom na to da mi je majka već godinama na bolovanju, ona se brine o manjim stvarima koje može obaviti. Brat je ovdje povremeno, a režije i troškove dijelimo, spontano, kako koji račun dođe – dodaje. Povremeno mu, priznaje, nedostaje sloboda kakvu je imao kad je živio sam.

– Nije mi problem ni kuhati, oprati si rublje i čistiti. Možda ću s vremenom početi živjeti s djevojkom, pa će biti nešto lakše. I drukčije – zaključuje.

Kako je živio sam, naučio je kuhati. Najbolje mu ide tjestenina s raznim umacima. A mamina kuhinja?

– Nitko ne poha kao mama – smije se.

Posebna su, pak, priča izlasci.

– Uvijek su tu pitanja kamo ideš, zašto, s kim, kad se vraćaš. Ponekad se osjećam kao da imam 16. Mame ostaju mame… – kaže. – Neobično je to, nekad smo mi kao klinci bili doma, “starci” su radili i čekali smo da dođu s posla, sad su oni doma i čekaju nas… No, sve na kraju ispadne O.K….
 
(vecernji.hr)